utorak, 30.06.2009.

Should I? Could I?

Daklem, ovo bi bio svojevrsni kraj. Neću pisati kako mi je žao jer nije. Rie mi je bila draga priča i sjećat ću je se - naravno. Ali to ne znači da joj ne mogu dati dostojanstven kraj. Dogodilo se što se dogodilo - sve drugo bi bilo pretjerano natezanje i uništavanje priče.

Sad nisam sigurna želite li da napišem kraj kakav je zamišljen u mojoj glavi ili želite da ostavim nedorečeno. Doista ne znam. Pa ću ipak napisati. Tko ne želi čitati ne mora.

Rie bi se s 27 godina udala za Ebona. Prije toga bi diplomirala Čarolije na Čarobnjačkoj Akademiji u Marseilleu. Ebon bi ostao u Londonu te se zaposlio u Ministarstvu. S 28, Rie bi rodila blizance Lotte Rogue i Alexa Johna dok bi treće dijete došlo deset godina kasnije. Nona Rose. Svi bi završili u Gryffindoru, osim None koja doista pokazuje da pripada u Ravenclaw.

Umrla bi sa sto godina što je prosječan životni vijek vještice. Smrt bi se dogodila u snu, a kraj nje bi umro i Ebon. Bez boli, bez tuge. I sve bi bilo savršeno.

Eto, osjetila sam da moram ovoj priči dati sretan kraj. Sretan kraj bez ijedne mane. *uzdah* Možda ću se kriviti zbog toga - ali je sve već ispalo tako komplicirano pa kraj mora biti jednostavan.

I to je otprilike to. Uzimam pauzu od pisanja. A i da nastavim pisati - čisto sumnjam da bi me čitali. Ipak - ovo ljeto se kanim odmoriti, a pisanje me umara ako brinem o postovima te čitam druge. Ukoliko mi želite javiti za post ili razgovarati sa mnom - msn - purple.rie@live.com. Ali samo za te svrhe. Ne želim slušati kako sam trebala ostaviti Rie, jer - ako imate imalo pojma o pisanju - shvatit ćete da mi je stalo do lika i da ga ne želim uništiti jer vi, eto, želite još čitati. Pod uvjetom da želite. xD

Oh da, volim vas sve. I neizmjerno vam hvala.

Rie

UPDATE! - http://chanson.blog.hr - moj i Beein projekt <3 zajednički blog

- 13:27 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.06.2009.

29. poglavlje

You know you're in love when you can't fall asleep because reality is finally better than your dreams.

Otvorila sam oči. Bila sam beskrajno pospana - malo me toga spriječavalo da utonem u san. Kapci su mi se sami od sebe sklapali znajući da mi nedostaje sna. Othrvala sam se umoru te okrenula na drugu stranu. Ebon je tiho disao u snu - s sretnim smiješkom na licu. Oduvijek je bio nešto racionalniji od mene, stariji od mene - ali najdraže mi je bilo kad je pokazivao tu svoju djetinju ranjivost. Poželjela sam biti budna cijelu noć. Cijelu noć bih samo gledala njegov osmijeh prepun sreće koji bi usrećio i mene. Sjetila sam se prošlosti. Nije bilo toliko osmijeha. Gotovo da ih uopće nije bilo. Ostali smo zajedno - našli svoje oslonce u ovom surovom i tmurnom svijetu. Željela sam da i drugi budu sretni barem približno kao i ja. U ovakvim trenutcima sam poželjela tu sreću podijeliti i s drugima - ali da i meni ostane pozamašna količina. Ispustila sam hihot koji je očito probudio Ebona. Podignuo je kapke te se mirno zagledao u mene, šuteći. Uzela sam njegovu ruku u svoj dlan te ju onda čvrsto stisnula na jastuku.
"Volim te."
Sjetivši se prošlosti - sjetivši se kako smo prekinuli zbog toga što mi je bilo teško izreći te riječi, naljutila bih se na samu sebe. Ipak, bilo mi je drago što on na meni nije ostavio ožiljak kao Amaranth na Rogue. Možda sam bila jača osoba od nje ili sam jednostavno voljela Ebona previše. Mogla sam bistro zamisliti kako joj je bilo. Toliko je stvari do tada prošla u životu da se ovo činilo kao finalni udarac njenom već slabašnom umu. Ludila je. I što je bilo najgore - potpuno sam ju razumjela. Možda je taj period u njenom životu - neposredno prije nego što ću se roditi - označio i mene. Možda sam zato takva. Njena tuga možda kola mojim venama. Odbacila sam tu pomisao. Ležao je kraj mene - to savršeno biće puno razumijevanja koje sam voljela. I znala sam da će zauvijek biti moj. Ništa nas ne bi moglo razdvojiti.
"I ja tebe."

Dance like no one is watching. Sing like no one is listening. Love like you've never been hurt and live like it's heaven on Earth.

* Sjedila je u dnevnom boravku, nogu podignutih na naslon sofe. U rukama je držala narančasti album - uspomene svoje kćerke. Namarie Raine. Skoro je navršila šesnaestu godinu. Rogue bi osjećala neporecivu bol da joj nije rekla kako je živa, kako želi provesti vrijeme s njom. Amaranth se nije slagao s time. Smatrao je da bi to uništilo Rie. Možda, ali samo možda. Opet, koje je on pravo imao da odlučuje što je najbolje za Rogueinu kćerku? Ostavio ih je kad je bila trudna. Ostavio. I to nikad nije zacijelilo. Čak niti vampirski otrov nije mogao izbrisati sva, sada mutna, sjećanja. Nije se mogla pretvarati da ništa ne boli - osjećala je tu udaljenost. Slomljeno srce na koje je nalijepljen samo flaster koji propušta vodu, ako biste se poslužili bezjačkom usporedbom.
Zatvorila je stranice albuma i lagano ga, gracioznom kretnjom, položila na stakleni stolić. Ruke je sklopila u krilu, ispreplićući prste. Zatvorila je oči osluškujući oko sebe. Amaranth nije bio u blizini. Pretpostavila je da je otišao u lov. Bijes, ponovno se pojavio. Poželjela je da nije besmrtnica - da se može vratiti u šesnaestu godinu - odbiti svaku romansu s njim tako riskirajući i mogućnost da se Namarie ne rodi. Bio bi to bolji svijet. Možda, samo možda bi uspjela spriječiti da Voldemort ubije Ryana - njenu jedinu i pravu ljubav. Sjetila se svojeg sarkazma - bila je tako mlada, tako glupa. On joj je pružio ruku u to neko novo društvo u Hogwartsu. Voljeli su se.
Uzdahnula je. Amaranth je u sekundi ušao u dnevni boravak te sjeo kraj nje. Trebala je samoću - zar je bilo tako teško shvatiti taj koncept?
"Am.. Dvije minute, u redu?" upitala ga je. Nešto ju je pritiskalo u plućima iako je znala da joj zrak već odavno ne treba za disanje. Bila je to poznata gorčina koju sada nije mogla isplakati. Suze se nisu pojavljivale čak niti u najgorim slučajevima. Ponekad prednost - ponekad užasna mana. Odmaknuo je ruke od njenog struka te prišao balkonskim vratima. Činilo joj se da će puknuti bez suza - nije mogla više ovako. Ljutnja nije željela nestati - stopila se s tugom. Stisnula je šaku te odskočila s kauča, udaljivši se iz kuće jednim brzim trkom. U jednoj je sekundi shvatila da mora otići ondje gdje je sve završilo, ujedno označavajući i novi početak. Oči su joj se sklopile i zamislila je livadu. Livadu gdje je sve završilo - gdje je krv prolivena.

U nos joj se uvlačio miris trave - netom pokošene. Dopustila si je da otvori nekad zelene oči. Sad su bile krvavocrvene - održavale su njenu novu prirodu. Vampirica. Mrzila je izgovarati tu riječ ili bilo što vezano uz nju.
Sjela je na travu ne mareći što će uprljati savršenu odjeću. Sve je bilo tako prokleto savršeno. Dlanom je dotakla zemlju prisjećajući se svega. Morala je. Bio je to jedini način da krene dalje. Da shvati.

Trčala je naprijed, ne osvrćući se. Znala je kako ju slijedi, ipak - nadala se da će otići. Ovo je morala obaviti sama. Njena sestra je nestala. Voldemort je bio njen protivnik. Nije željela izgubiti Ryana - činio se kao jedina osoba kojoj je mogla vjerovati.
"Rogue!"
Jedini ju je zvao tako. Šaptao bi joj te riječi na uho dok su bili u zagrljaju. Trnci su joj prostrujili kroz tijelo, osvrnula se za njim. I u jednom trenutku, tako savršenom i bolnom, zeleni mlaz svjetlosti ga je obavio. Ispustila je vrisak te potrčala prema njemu odbijajući se skameniti - vjerujući da može nešto promijeniti.
"Bježi... Volim te."
Osjetila je kako joj potok suza klizi niz obraze. Držala je njegovu beživotnu ruku u svojem krilu, čvrsto ju stišćući. Bilo je gotovo.

Ispustila je uzdah, uništavajući pritisak na svojim plućima - tu beskonačnu gorčinu. Zaklopila je oči te legla na travu, raširenih ruku, zamišljajući Ryanove plave oči i smeđu, oduvijek razbarušenu, kosu. Kao da je osjetila da joj nešto prelazi preko dlana, stišće šaku. Zamišljala ga je kraj nje, kako joj još jednom šapuće njeno ime - zvučalo je tako dobro iz njegovih ustiju. Osjetila se slobodnom. Slobodnom da krene dalje.

I guess why we care so much about love is because it's the closest thing we have to magic.

Prešla sam prstima preko njegovog lica, osjećajući svaku konturu. Ponovno je zaspao - nisam ga krivila. Ali ja nisam mogla zaspati. Ne samo zato što je jutro već bilo na pomolu - lagane sunčeve zrake milovale su moja leđa - već zato što sam uživala gledati ga kako spava. Voljela sam ga. Ljubav je bila magija koju nitko od nas nije mogao proizvesti štapićem. Bila je toliko jednostavna, a tako viša od svih nas - nismo je zaslužili. Osim mene. Još mi nije bilo jasno čime sam ju zaslužila. Spustila sam prste do njegova vrata. Zadržali su se ondje neko vrijeme. Vidjela sam njegovu ruku kako se podiže, hvata ih u svoj dlan. Otvorio je svoje oči - pogledi su nam se susreli. Nije bilo ničega osim osmijeha. Možda nam je upravo to trebalo pošto osmijeha odnedavno nije nedostajalo. Činilo se da je sve našlo svoj savršeni kraj.

-.-

**Ne, ovo definitivno nije kraj [slijedi još nekoliko postova]. Možda se neki sjećaju, ali prije 8760 sati (365 dana) - ovaj blog je doživio svoj prvi post u kojem su likovi bili pobliže opisani. Shvatila sam da tu grešku više nikada neću ponoviti - likovi su ispali drukčijima - priča ih je učinila drukčijima.
**Namarie ću spomenuti kao svoj alter-ego neke vrste. Arien kojeg se možda sjećate je Marko - moj najbolji prijatelj svih vremena kojeg beskrajno volim [ljubav, volim te najviše ]. Rose je moja Plava - najbolja partnerica za kupovinu ili kino. Ley - optimistična, fešun Iva. :)
** Ne moram reći kako sam napredovala u zadnjih godinu dana - to je vidljivo. Puno se stvari promijenilo i u mojem stvarnom životu, izvan bloga. Ali time vas sada ne želim zamarati. Želim zahvaliti posebnim ljudima koji su bili tu i(li) čitali.
×Dunja/taira - zaslužna si za to što uopće pišem. :)
×Marko - znaš već sve. :D
×Bee - hvala za svaki put kad si mi rekla da je post super i pomogla mi unaprijediti ga. također ti hvala na beskrajnim osmijesima i tješenjima.
×Valentina - za objektivnost, za ideje, za heh2 smajliće. :D i za prijateljstvo.
×Mia - jer si ti moja seka.
×Iva - optimistična moja malena. <3
×Lujiza - hvala na beskrajno dugačkim komentarima koji su vrijedni - ne samo "ajde da napišem". i za jednu super priču kojoj sam se oduvijek divila. feministico moja. <3

I... to je to. Zasad. :D Uživajte. :D

Rie.

- 18:36 -

Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.06.2009.

28. poglavlje

Ušla sam u kuhinju po prvi put u ovih nekoliko dana. Kuća mi je bila strana i gotovo da sam se mogla izgubiti u njoj. Sunce je prodiralo kroz ogroman prozor na jedinom zidu na kojem ništa nije bilo naslonjeno. Rukama sam prešla preko staklene površine plohe usred kuhinje te ju zaobišla na svojem putu do hladnjaka. Unutra je bilo pregršt namirnica. Posebice onih tipičnih poput mlijeka i(li) margarina. Zadovoljila sam se već spakiranim sendvičom. Rogue je znala što volim. Ne da je to bilo nešto čudo - zasigurno me istraživala prije nego što sam se doselila.
"Dobro jutro", začula sam njen glas te škripanje barskog stolčića. Još je bila u kućnom ogrtaču i pidžami. Kosa joj je nalikovala na moju kad sam se ustajala - sva raščupana i svaka vlas na svoju stranu. Zahihotala sam se.
Dohvatila je jabuku iz zdjele na stolu te zagrizla u nju svojim oštrim očnjacima. Nasmiješila mi se kad joj je komadić pao na pidžamu, u tako savršenom maniru još jedne normalne i posvema nespretne prijateljice. Pretpostavila sam da voli jesti iako joj hrana nije potrebna. A uostalom - nije bilo razloga da ne jede pošto se nije mogla udebljati. Njeno tijelo je bilo savršeno skamenuto osim mogućnosti da se izgled promijeni metamorfomagijom ili nekim čarolijama. Tako je, rekla mi je, izlazila na kraj sa svim pitanjima ("Oh, Bože, izgledaš tako mlado. Je li to neka nova krema?") koja su se postavljala u ovom susjedstvu.
"Hej, Ro", nasmiješila sam joj se i otresla mrvicu s plohe. Imala sam dojam da su ovdje svi jeli za plohom dok je stol ostao nekorišten. "Što kažeš na shopping? Mogla bi nas aparatirati u Paris ili nešto."
"Vjeruj mi - ne da mi se. A i nikad nisam voljela aparatiranje. Metle su mi draže. Još se sjećam svoje Vatrene Munje", sjetno je uzdahnula i onda odložila jabuku na salvetu izvučenu iz držača onkraj zdjele. "Voliš li metloboj?"
Kimnula sam glavom sjetivši se da sam lovica u metlobojskoj timu Ravenclawa. Pitala sam se što je Rogue bila. Vjerojatno tragačica - po svemu sudeći. Ipak, ja sam bila zadovoljna time što sam lovica. Bilo mi je to najdraže mjesto otkad sam kao malena letjela na Zvijezdi padalici koja jedva da se mogla popesti pola metra u vis. Vatrena Munja je bila puno bolja. Imala sam jednu od novijih verzija. Kupljena je vlastitom štednjom. Ayumi nije imala toliko novaca. Svaki džeparac od 3 galeona mjesečno je išao u rupu u madracu. Nakon nekoliko mjeseci se to namnožilo i mogla sam to potrošiti kako sam god htjela.
"Jesi za let?" upitala me dižući obrvu. Vjerojatno je željela vidjeti koliko sam po tom pitanju slična na nju.
"Samo da uzmem metlu", uzvratila sam joj osmijehom te istrčala iz kuhinje.

Nisam bila sigurna koliko je dopušteno letjeti na metli u bezjačkom naselju. Ali i ovako je bilo tek rano jutro, sedam sati. Nitko nije izlazio prije devet. To je, kako mi je Rogue objasnila, bilo neko nepropisano pravilo ovdje. Puno se još puta pojavljivao flashback iz bezjačke televizijske serije Desperate Housewives. Ovo je neodolivo podsjećalo na Wisteria lane. Nitko zapravo nije bio Englez u pravom smislu te riječi. Amerikanizacija je bila svugdje oko nas a ja joj se nisam odlučila suprotstaviti.
"Što je s Amaranthom? Nemam osjećaj da mu je drago što sam tu."
Prikočila sam s metlom zadržavši se na visini od nekoliko desetaka metara. Rogue je stala pola metra od mene s ogromnim smiješkom na licu. Vjetar joj je raspuhivao kosu na sve strane te sam imala dojam da je beskrajno uživala u nekoj čudnoj majka i kćer aktivnosti.
"Nije to", naškubila je usne. "Samo... Čudno mu je sve to. On je bio protiv toga da te upoznamo. Drukčije, je, znaš? On te na neki način shvaća. Shvaća tvoje odbijanje. Nedostaje mu to da ti ne možemo biti roditelji već samo prijatelji. Ah, ne znam zašto sam uopće udana za njega."
Nasmijala sam se.
"Ljubav, možda?"
Kimnula je glavom i onda sneno pogledala u oblake iznad svoje glave što mi je dalo nekoliko trenutaka za razmišljanje. Možda je on bio kao i ja a Rogue kao Ebon, u nekoj čudnoj verziji priče. Doduše, sve je u vezi nas bilo čudno tako da ovo nije iskakalo iz svakodnevice. Već sam se navikla, doista jesam. Ništa me ne bi moglo iznenaditi.
"Mislim da ljubav pokreće svijet. Dugo mi je trebalo da povjerujem u to. Znaš, moja prva ljubav je umrla. Zvao se Ryan i imao je 16. Voldemort ga je ubio. Vjerojatno me to označilo za cijeli život. Imala sam nekoliko ljubavi poslije njega ali niti jedna nije bila tako snažna kao Amaranth. Znam da nas sudbina nije predodredila jedno za drugo - on je vampir. To ne bi smjelo biti normalno. Ali vjerujem da ti razumiješ. Ti i Ebon se toliko volite... Ne znam, tu strast nisam već dugo vidjela."
Kutovi usana su joj se podignuli. Nasmiješila se, iskreno, razdragano. Kao da shvaća. Možda je i shvaćala. Ali u svemu tome mi se činilo kao da Amarantha shvaća kao svojevrsnu zamjenu za tog Ryana. Kao da ga ne voli toliko, kao da se nije htjela ubiti kad ju je ostavio. Uzdahnula sam.
"Zašto si se onda htjela ubiti kad te ostavio? Amaranth, mislim. Ako ga doživljavaš kao zamjenu?"
Nije se čudila. Znala je da ću to pitati, vjerojatno. Bila je neopisivo mudra usprkos tome kroz što je prošla u životu.
"Oh, ne doživljavam ga kao zamjenu", odmahnula je glavom. "Volim ga. Ali kad me ostavio... To je značajno promijenilo moj pogled na stvari. Ožiljak. Mogu ga voljeti ali to će uvijek biti nešto s svojevrsnom malenom distancom."
Kimnula sam glavom shvaćajući. Kad nam netko učini nešto nažao, bilo tko - bio to netko koga volimo ili netko koga preziremo - ožiljak će ostati, to će nas upozoriti na budućnost. Divila sam joj se što je ostala s njim. Mene bi boljelo previše. Ali, eto, utoliko je bila drukčija.

Na bež zidu dnevne sobe bila je ovješena slika nje i Amarantha. Izgledala je kao da ima 20 godina i bila je u bijeloj vjenčanici dok je njemu savršeno pristajao crni smoking. Držao ju je u zagrljaju, lagano joj dotičući obraz. Oči su im obadvoma bile krvavocrvene, dakle - to je bilo nakon njene preobrazbe. Dotakla sam njenu siluetu umanjenu 10 puta na slici te se nasmiješila, radeći isto što je i ona kad joj je nešto prošaptao na uho. Bila je to još jedna od onih lijepih pokretnih fotografija. Pitala sam se gdje su moje. Oh, naravno. Još nisam pokupila stvari od Ayumi. Doista nisam znala kako ću to i hoće li se Ayumi na neki način osjećati izdanom.
"Rogue je bila prekrasna taj dan", začula sam Amaranthov šapat. Glas mu je bio baršunast. Ipak, nisam mogla osjećati nikakvu privlačnost pošto mi je bio otac. Nisam ga doživljavala tako ali nije bilo bitno. To mi je bilo u krvi koja je to prepoznavala.
"Ona je uvijek prekrasna", uzvratila sam šaptom, ne mičući pogled sa slike. Čula sam kako otvara ladicu te vadi nešto iz nje. Napokon sam se okrenula. U rukama su mu bili okviri sa slikama mene u svim fazama života. Krezuba beba, malo veća djevojčica s crvenim pletenicama, desetogodišnjakinja s školskom torbom na leđima (sjetila sam je se - bila je ljubičasta i posuta zvjezdicama) i jedanaestogodišnjakinja s pismom iz Hogwartsa u rukama. Sljedeća je fotografija bila od prije dvije i pol godine. Imala sam trinaest godina i još sam više sličila na Rogue. Grlila sam Nami na jezeru nedaleko naše kuće. Nedostajalo mi je to jezero.
"Morala bih otići po svoje stvari kod Ayumi. Imam još nekoliko fotografija."
"Naravno. Da te odvezem ili ti je draže aparatiranje s Rogue?"
Slegnula sam ramenima pokazujući kako mi je svejedno. Željela sam što prije uzeti svoje stvari i oprostiti se s prošlošću. A uostalom, nisam znala koliko ima do Roseviewa odavde. Vjerojatno više od tri sata. Aparatiranje je svakako bio bolji izbor. A i tišina između mene i Amarantha bi bila suviše čudna.
"Rogue ti je rekla zašto sam rijetko s tobom."
To nije bilo pitanje. Mirno je to rekao - izjavna rečenica. U njegovom glasu nije bilo niti note nemira - bio je savršeno smiren. Ponovno sam shvatila koliko je ova situacija čudna. Možda i ne bi bila da je tu samo Rogue - ona se pomirila s time. U tom dijelu smo bile neopisivo slične. Općenito, svi su tvrdili kako smo karakterno kao sestre blizankinje. Koja je onda bila moja sličnost s Amaranthom? Sve što sam radila, svi moji dijelovi osobnosti su nekako pripadali Rogueinoj prošlosti ili sadašnjosti.
"Voliš li ju?"
"Beskonačno", nasmiješio se. "Znam da to nisam pokazao time što sam ju ostavio ali, vjeruj, bilo je to najbolje za jedno i za drugo... Na kraju smo se našli, svjetla na kraju tunela."
"I misliš da je sada sve u redu? Da ti je oprostila?" upitala sam iznervirano. Muškarci, pa bili to i vampiri, su bili beznadno glupi. Zbunjeno me pogledao pa onda kimnuo glavom. Nasmijala sam se.
"Neke rane nikad ne zaraštaju."
I s tom rečenicom sam napustila dnevni boravak konačno shvaćajući kako će Amaranth uvijek biti nepoznanica za mene. Ne njegovom krivnjom, već mojom. Neću ga željeti upoznati. Možda je to bio osjećaj jer za to sigurno nije bilo krivo ovih nekoliko mizernih rečenica koje smo progovorili.

Uhvatila sam svoju novopečenu majku za ruku te ju čvrsto stisnula. Naravno da to nije osjetila - što se njene kože ticalo - to je mogao biti lagan ljetni povjetarac. Bacila je pogled na mene u kojem me upitala jesam li spremna. Naravno da nisam bila! Ali morala sam biti. Željela sam ovo rasčistiti do kraja i onda se mirno preseliti u savršenu kuću. Voljela sam sobu ovdje. Bila je ljubičasta i veoma starinska, na neki način. Obožavala sam baldahine i ljubičaste, ogromne zastore. Činilo se da je sve po mojoj mjeri - Rogue se iskreno nasmijala kad je shvatila kako obožavam sobu i njene ljubičaste zidove. Zaključila je da je to neka genetika s obzirom da je i ona obožavala ljubičastu.
Izgubila sam dah u trenu i poprimila osjećaj provlačenja kroz usku cijev. Aparatiranje. Bila sam uvjerena u to da se nikad neću naviknuti na ovaj grozan osjećaj. Rogue se samo zahihotala primjetivši kako hvatam zrak kad smo napokon stigli u Roseview. Aparatirala nas je ispred gradskog groblja što me začudilo s obzirom da smo odavde morale prijeći još 200 metara.
"Dođi. Moram ti nešto pokazati", nasmiješila se i onda preskočila ogradu groblja te ušla unutra. Slijedila sam njen primjer hodajući prema grobnici ovijenoj u mramor. Činilo se da ju to zabavlja - beskrajno promatranje umrlih. Tu i tamo bi napravila suosjećajan izraz lica vidjevši da je netko njene, ili moje, dobi umro od bolesti ili sličnog. Puno se žrtava Voldemorta nalazilo na ovom groblju također. Njih nije niti pogledala. On je umro a to je bila njena zasluga. Zbog toga je postala poznatija i od Harryja Pottera. Albus, njegov sin, je bio u Gryffindoru, na Ebonovoj godini. Simpatičan, pomalo povučen - nikako ženskar poput njegova starijeg brata Jamesa. O njemu su još uvijek kolale glasine na moje sveopće čuđenje. Djevojke bi slinile svaki put kad bi malena Lily Luna dovela brata sa sobom. Odmahnula bih rukom pomalo skrivajući da ga i ja smatram zgodnim.
"O čemu razmišljaš?" sustigla je moj korak te lagano namjestila ruke u džepove.
"O Potteru", debilno sam se nacerila. Rogue je ispustila pomalo histeričan hihot koji se meni činio takvim jer se rijetko hihotala. "Što je bilo?"
"Oh, ma niti ja ni Ayumi ga nismo voljele. Ostala je trudna s njim - to znaš i ostavio ju je zbog Ginny. Ali dobro - svi smo našli taj neki sretan kraj."
Nikad na umu nisam imala da je Nami Harryjeva kći. Ona je bila tako drukčija od njega - sva je nalikovala na Ayumi, osim zelenih očiju i crne kose. Bila je prekrasna upravo zbog toga što je kći Japanke i Engleza. Naravno, znala sam da je Harryjeva kći ali bih to često smetala s uma. Rijetko su se viđali te zbog toga nisu razvili apsolutno nikakav obiteljski odnos. Zaboravio je na nju, baš kao što je i ona na njega. I to im je bilo normalno.
"Gdje idemo?"
"U grobnicu mojih roditelja", na licu joj je zatitrao osmijeh. Pitala sam se kako se nosi sa svime time - s smrću voljenih. Znala sam da ću ja jednog dana umrijeti. Kako će se nositi s time? Kako vampir uspije ako je vezan uz smrtnike?
Odmaknula je vrata grobnice, lagano ih pogurnuvši te ušla unutra. Nakon nekoliko sekundi - svijetlo se upalilo te sam vidjela kako mi maše da uđem unutra. Mrzila sam grobnice s obzirom da sam bila pomalo klaustrofobična. Bile su tako zgurane i osjetio se smrad raspadanja. Uvijek je bilo kukaca. Barem u bezjačkim grobnicama.
"Ovo je ona", prstom je pokazala na ogromnu sliku žene od nekih četrdesetak godina. Imala je blagosmeđe kovrče koje su joj padale niz lice. U kutevima usana su bile rupice od smijanja - oči su joj bile živahne. "Voldemort ju je ubio. Imale smo tako malo vremena zajedno... Saznala sam da postoji, bila sam kod udomitelja koje je također Voldemort ubio, kad sam imala 16 godina. I ubijena je s mojih 17. Zato sam te željela. Nisam željela da odrastaš bez mene, nisam željela živjeti bez tebe. Otkad sam te vidjela... Pa, ti si moja kćerka. I volim te, Namarie. Ona je mogla biti sa mnom ali to nije učinila. Kasno je shvatila."
Oh. Ispustila sam uzdah. Rogue me kratko pogledala te onda izvukla iz grobnice zatvorivši vrata uz tresak. Cijelim putem do Ayumi je šutjela.

Zvono se oglasilo. Željela sam ga usporiti tako da Ayumi ne stigne toliko brzo do vrata ispred kojih smo stajale. Obadvije tako slične da bismo mogle proći i za sestre, možda i blizankinje. Rogue se znala šaliti s time.
"Oh", izgledala je iznenađeno nakon što me primjetila. Pogled joj je pao na Rogue, ili se podignuo - ovisi kako uzmete. "Oh."
Šire je otvorila vrata - čula sam kako se nešto ruši na prvom katu. Nami je sjurila niz stepenice, zaustavivši se na predzadnjoj kad me ugledala. Vidjela sam da se koleba između toga da ode natrag gore ili da se spusti i pozdravi kako to priliči. Odmaknula sam pogled nadajući se da je Rogue učinila isto. Nije mi bilo bitno oprostiti se s njom. Već smo se davno oprostile.
"Pretpostavljam da si došla po svoje stvari."
U Ayuminom glasu nije bilo niti note povrijeđenosti - beskrajna hladnoća ju je zamijenjivala. Kimnula sam glavom nesposobna da kažem išta drugo. Mahnula je rukom prema katu. Zahvalila sam joj se kimanjem glave te se uputila uz stepenice. Nami se vratila u svoju sobu, po svemu sudeći. Pažljivo sam promatrala zvjezdaste tapete na zidovima smiješeći se. Bit će tako teško otići od važnog dijela života. Ali moći ću. Dovoljno sam jaka. Rogue-geni.
Otvorila sam vrata nekadašnje sobe koja je bila samo moja. Zidovi su bili plavičaste nijanse dok ih je tepih slijedio. Sjela sam na krevet te otvorila sve ladice noćnog ormarića pažljivo ih vrteći u rukama te najzad pakirajući u torbu koju sam imala sa sobom. Oči su mi se nešto duže zadržale na fotografijama brižljivo pospremljenim u albume. Ljubičasti, narančasti i zeleni. Sa svim sjećanjima koja su se sada probudila u mojem umu. Požurila sam pakiranje, manično bacajući stvari u torbu. Nami je u jednom trenutku ušla u sobu - nisam ju primjetila prije nego što je sjela na crvenu fotelju u kutu moje sobe. Jedini dio koji je iskakivao iz ove savršene kompilacije stvari.
"Zašto?" našla sam se kako izgovaram, bez ikakve veze u mojem mozgu.
"Postale smo ti sporedne. To ne radiš prijateljima, Rie!" bijesno je viknula na mene, kao ničim izazvana. Da, bile su sporedne - ali zašto bi to nekoga, zaboga, živciralo? Nisu mogle biti prve - prva sam si oduvijek bila ja.
"Znaš što isto ne radiš prijateljima?" upitala sam ju sa lukavim smiješkom. Ubacila sam i zadnji par starki u torbu. Podigla je obrvu. "Ne napuštaš ih, Matsuro. Ne napuštaš ih."
Izašla sam iz sobe, tiho zatvorivši vrata te se sjurila niz stepenice. Rogue i Ayumi su stajale u tišini u predvorju. Prošaptala sam 'Doviđenja' na izlasku. Ayumi se nije trudila odzdraviti, zgađenog izraza lica.
"Što je bilo?" upitala sam višu, crvenokosu priliku kraj mene. Nasmiješila se.
"Ona ima svoje viđenje stvari. Idemo odavde. Ne moramo biti više niti trenutka."
I, s tim riječima - koje su nepobitno označavale kraj prijateljstva s obitelji Hamasaki, uhvatila me za ruku te nas aparatirala na neko drugo mjesto - meni nepoznato.

*edit: osobni :)