četvrtak, 25.06.2009.

29. poglavlje

You know you're in love when you can't fall asleep because reality is finally better than your dreams.

Otvorila sam oči. Bila sam beskrajno pospana - malo me toga spriječavalo da utonem u san. Kapci su mi se sami od sebe sklapali znajući da mi nedostaje sna. Othrvala sam se umoru te okrenula na drugu stranu. Ebon je tiho disao u snu - s sretnim smiješkom na licu. Oduvijek je bio nešto racionalniji od mene, stariji od mene - ali najdraže mi je bilo kad je pokazivao tu svoju djetinju ranjivost. Poželjela sam biti budna cijelu noć. Cijelu noć bih samo gledala njegov osmijeh prepun sreće koji bi usrećio i mene. Sjetila sam se prošlosti. Nije bilo toliko osmijeha. Gotovo da ih uopće nije bilo. Ostali smo zajedno - našli svoje oslonce u ovom surovom i tmurnom svijetu. Željela sam da i drugi budu sretni barem približno kao i ja. U ovakvim trenutcima sam poželjela tu sreću podijeliti i s drugima - ali da i meni ostane pozamašna količina. Ispustila sam hihot koji je očito probudio Ebona. Podignuo je kapke te se mirno zagledao u mene, šuteći. Uzela sam njegovu ruku u svoj dlan te ju onda čvrsto stisnula na jastuku.
"Volim te."
Sjetivši se prošlosti - sjetivši se kako smo prekinuli zbog toga što mi je bilo teško izreći te riječi, naljutila bih se na samu sebe. Ipak, bilo mi je drago što on na meni nije ostavio ožiljak kao Amaranth na Rogue. Možda sam bila jača osoba od nje ili sam jednostavno voljela Ebona previše. Mogla sam bistro zamisliti kako joj je bilo. Toliko je stvari do tada prošla u životu da se ovo činilo kao finalni udarac njenom već slabašnom umu. Ludila je. I što je bilo najgore - potpuno sam ju razumjela. Možda je taj period u njenom životu - neposredno prije nego što ću se roditi - označio i mene. Možda sam zato takva. Njena tuga možda kola mojim venama. Odbacila sam tu pomisao. Ležao je kraj mene - to savršeno biće puno razumijevanja koje sam voljela. I znala sam da će zauvijek biti moj. Ništa nas ne bi moglo razdvojiti.
"I ja tebe."

Dance like no one is watching. Sing like no one is listening. Love like you've never been hurt and live like it's heaven on Earth.

* Sjedila je u dnevnom boravku, nogu podignutih na naslon sofe. U rukama je držala narančasti album - uspomene svoje kćerke. Namarie Raine. Skoro je navršila šesnaestu godinu. Rogue bi osjećala neporecivu bol da joj nije rekla kako je živa, kako želi provesti vrijeme s njom. Amaranth se nije slagao s time. Smatrao je da bi to uništilo Rie. Možda, ali samo možda. Opet, koje je on pravo imao da odlučuje što je najbolje za Rogueinu kćerku? Ostavio ih je kad je bila trudna. Ostavio. I to nikad nije zacijelilo. Čak niti vampirski otrov nije mogao izbrisati sva, sada mutna, sjećanja. Nije se mogla pretvarati da ništa ne boli - osjećala je tu udaljenost. Slomljeno srce na koje je nalijepljen samo flaster koji propušta vodu, ako biste se poslužili bezjačkom usporedbom.
Zatvorila je stranice albuma i lagano ga, gracioznom kretnjom, položila na stakleni stolić. Ruke je sklopila u krilu, ispreplićući prste. Zatvorila je oči osluškujući oko sebe. Amaranth nije bio u blizini. Pretpostavila je da je otišao u lov. Bijes, ponovno se pojavio. Poželjela je da nije besmrtnica - da se može vratiti u šesnaestu godinu - odbiti svaku romansu s njim tako riskirajući i mogućnost da se Namarie ne rodi. Bio bi to bolji svijet. Možda, samo možda bi uspjela spriječiti da Voldemort ubije Ryana - njenu jedinu i pravu ljubav. Sjetila se svojeg sarkazma - bila je tako mlada, tako glupa. On joj je pružio ruku u to neko novo društvo u Hogwartsu. Voljeli su se.
Uzdahnula je. Amaranth je u sekundi ušao u dnevni boravak te sjeo kraj nje. Trebala je samoću - zar je bilo tako teško shvatiti taj koncept?
"Am.. Dvije minute, u redu?" upitala ga je. Nešto ju je pritiskalo u plućima iako je znala da joj zrak već odavno ne treba za disanje. Bila je to poznata gorčina koju sada nije mogla isplakati. Suze se nisu pojavljivale čak niti u najgorim slučajevima. Ponekad prednost - ponekad užasna mana. Odmaknuo je ruke od njenog struka te prišao balkonskim vratima. Činilo joj se da će puknuti bez suza - nije mogla više ovako. Ljutnja nije željela nestati - stopila se s tugom. Stisnula je šaku te odskočila s kauča, udaljivši se iz kuće jednim brzim trkom. U jednoj je sekundi shvatila da mora otići ondje gdje je sve završilo, ujedno označavajući i novi početak. Oči su joj se sklopile i zamislila je livadu. Livadu gdje je sve završilo - gdje je krv prolivena.

U nos joj se uvlačio miris trave - netom pokošene. Dopustila si je da otvori nekad zelene oči. Sad su bile krvavocrvene - održavale su njenu novu prirodu. Vampirica. Mrzila je izgovarati tu riječ ili bilo što vezano uz nju.
Sjela je na travu ne mareći što će uprljati savršenu odjeću. Sve je bilo tako prokleto savršeno. Dlanom je dotakla zemlju prisjećajući se svega. Morala je. Bio je to jedini način da krene dalje. Da shvati.

Trčala je naprijed, ne osvrćući se. Znala je kako ju slijedi, ipak - nadala se da će otići. Ovo je morala obaviti sama. Njena sestra je nestala. Voldemort je bio njen protivnik. Nije željela izgubiti Ryana - činio se kao jedina osoba kojoj je mogla vjerovati.
"Rogue!"
Jedini ju je zvao tako. Šaptao bi joj te riječi na uho dok su bili u zagrljaju. Trnci su joj prostrujili kroz tijelo, osvrnula se za njim. I u jednom trenutku, tako savršenom i bolnom, zeleni mlaz svjetlosti ga je obavio. Ispustila je vrisak te potrčala prema njemu odbijajući se skameniti - vjerujući da može nešto promijeniti.
"Bježi... Volim te."
Osjetila je kako joj potok suza klizi niz obraze. Držala je njegovu beživotnu ruku u svojem krilu, čvrsto ju stišćući. Bilo je gotovo.

Ispustila je uzdah, uništavajući pritisak na svojim plućima - tu beskonačnu gorčinu. Zaklopila je oči te legla na travu, raširenih ruku, zamišljajući Ryanove plave oči i smeđu, oduvijek razbarušenu, kosu. Kao da je osjetila da joj nešto prelazi preko dlana, stišće šaku. Zamišljala ga je kraj nje, kako joj još jednom šapuće njeno ime - zvučalo je tako dobro iz njegovih ustiju. Osjetila se slobodnom. Slobodnom da krene dalje.

I guess why we care so much about love is because it's the closest thing we have to magic.

Prešla sam prstima preko njegovog lica, osjećajući svaku konturu. Ponovno je zaspao - nisam ga krivila. Ali ja nisam mogla zaspati. Ne samo zato što je jutro već bilo na pomolu - lagane sunčeve zrake milovale su moja leđa - već zato što sam uživala gledati ga kako spava. Voljela sam ga. Ljubav je bila magija koju nitko od nas nije mogao proizvesti štapićem. Bila je toliko jednostavna, a tako viša od svih nas - nismo je zaslužili. Osim mene. Još mi nije bilo jasno čime sam ju zaslužila. Spustila sam prste do njegova vrata. Zadržali su se ondje neko vrijeme. Vidjela sam njegovu ruku kako se podiže, hvata ih u svoj dlan. Otvorio je svoje oči - pogledi su nam se susreli. Nije bilo ničega osim osmijeha. Možda nam je upravo to trebalo pošto osmijeha odnedavno nije nedostajalo. Činilo se da je sve našlo svoj savršeni kraj.

-.-

**Ne, ovo definitivno nije kraj [slijedi još nekoliko postova]. Možda se neki sjećaju, ali prije 8760 sati (365 dana) - ovaj blog je doživio svoj prvi post u kojem su likovi bili pobliže opisani. Shvatila sam da tu grešku više nikada neću ponoviti - likovi su ispali drukčijima - priča ih je učinila drukčijima.
**Namarie ću spomenuti kao svoj alter-ego neke vrste. Arien kojeg se možda sjećate je Marko - moj najbolji prijatelj svih vremena kojeg beskrajno volim [ljubav, volim te najviše ]. Rose je moja Plava - najbolja partnerica za kupovinu ili kino. Ley - optimistična, fešun Iva. :)
** Ne moram reći kako sam napredovala u zadnjih godinu dana - to je vidljivo. Puno se stvari promijenilo i u mojem stvarnom životu, izvan bloga. Ali time vas sada ne želim zamarati. Želim zahvaliti posebnim ljudima koji su bili tu i(li) čitali.
×Dunja/taira - zaslužna si za to što uopće pišem. :)
×Marko - znaš već sve. :D
×Bee - hvala za svaki put kad si mi rekla da je post super i pomogla mi unaprijediti ga. također ti hvala na beskrajnim osmijesima i tješenjima.
×Valentina - za objektivnost, za ideje, za heh2 smajliće. :D i za prijateljstvo.
×Mia - jer si ti moja seka.
×Iva - optimistična moja malena. <3
×Lujiza - hvala na beskrajno dugačkim komentarima koji su vrijedni - ne samo "ajde da napišem". i za jednu super priču kojoj sam se oduvijek divila. feministico moja. <3

I... to je to. Zasad. :D Uživajte. :D

Rie.